Small space big style

Bili smo u gostima!

Svako toliko iznenadim se koliko ima inspirativnih malih stanova! Ponekad upadnem u zamku i dopustim da me uvuku u razgovor o kvadratima i kako ih ja definitivno imam premalo te kako bih trebala početi razmišljati o kupnji još kojega. Uvijek me uznemire takve dijagnoze. U svaki dio stana u kojem živimo ugrađen je dio nas i napustiti ovo mjesto u potrazi za tamonekim novim kvadratima čini se nezamislivo. Osim toga, više ne znam živjeti u većim prostorima. U svakom dijeliću praznog zida vidim toliko mogićnosti!!!
Živjeti u malom stanu je izazov! A živjeti u malom stanu i stvoriti dojam većeg prostora je umjetnost.

E, pa takvih umjetnika ima i među mojim prijateljima. Nedavno sam bila u gostima kod prijateljice s kojom dijelim strast prema uređivanju interijera. Njezin je stančić od četrdesetak kvadrata pravi odmor za moj duh. Svijetao i prozračan, neopterećen drangulijama i natruhama tuđih iskustava (suvenirima), vrlo je osoban i svaki je predmet s razlogom na svome mjestu. To je stan koji priča priču.

A priča ide ovako:

Na početku bijaše hodnik. Hodnik je bio svijetao i prozračan, a krasila ga je jedna romantična vješalica koju je uveseljavala platnena torba na točkice.

Dah Orijenta u pomičnim stijenama. Staklena klizna vrata dopuštaju suncu da iz spavaće sobe osvjetljava i dnevnu sobu. Izvrsno rješenje!

Dnevna soba okupana je prirodnim svjetlom! Zidom iznad kauča dominira duhoviti i znakovit "portret" deve!

Još jedan zabavni detalj koji krasi hodnik - drveni Kokonj! Naime, ko konj, a nije. Meni je prije deva, ali autor kipar zaklinje se u to da skulptura predstavlja konja. Pa smo ga isprobali!

Pa neka netko još kaže da u 40-ak kvadrata ne stane i samostalna skulptura!

Talent i mašta mogu svašta!

Mala soba tri sa tri, a što u nju staviti

Žao mi je što se u Hrvatskoj još nitko nije dosjetio napraviti emisiju poput Small space big style. Američka je emisija izvrsna, osim što Amerikanci nemaju pojma što znači "Small space".  U Hrvatskoj trosobni stan nije "small space". Kod nas je 22 kvadrata, 27 kvadrata, 38 kvadrata "small space". U 27 kvadrata sam živjela. Sa psom. Uredila sam ga u vrlo funkcionalan prostor. Sada kao tročlana obitelj sa psom živimo u 38 kvadrata i uspjeli smo nagurati i pijanino. Što je zapravo "manjak prostora"? Ja ne znam za to. Postoji samo funkcionalno i nefunkcionalno uređen prostor. OK, OK, osim što kanim unajmiti neki ormar u tuđem stanu za svoje haljine, ali to nije stvar stvarne potrebe već (sigurna sam) dijagnoze.

Dakle, dok se netko ne dosjeti takvoj emisiji u kojoj bih se hvalila svojim nadnaravnim sposobnostima guranja slona u šalicu kave, podijelit ću fotkice ovdje s vama:

Stančić od 38 kvadrata ne ostavlja mnogo prostora za spavaću sobu, dnevnu, blagovaonicu, a o radnoj da i ne govorimo. Zato smo se mi odlučili za "sve u jedan" rješenje. Stan smo kupili prije tri godine u prilično lošem stanju, odnosno vrlo loše održavan (trebali smo ga nekoliko puta ličiti da bismo se riješili žutih tragova po zidovima, zidovi su izgledali kao da je stan nekada gorio). Što se mene tiče, renoviranje nikada ne prestaje. Evo dokuda smo stigli.

1) Dnevno-radno-spavaća blagovaonica:

Ovo su naši stolci bubuške - odnosno dva ulaze pod jedan, najveći. Tako štedimo na prostoru - u jednom momentu imamo dva stolca, a u drugome šest. To je dizajn i ruku djelo mog beskrajno maštovitog i spretnog svekra.

Da ne bi bilo zabune čemu služi, na klavirskom sam bijelom stolcu naslikala i crne tipke. Stolac je bio smeđi, star i nikakav, sada je dvostruko veselje sjesti za klavir:

Kamo s knjigama? Uvis!

Kako nemamo posebnu spavaću sobu, spavaonica je uvučena i tako vizualno odijeljena od ostatka sobe. Tu bi doduše stao jedan kauč na razvlačenje i stoli za kavu, ali mi smo se odlučili za kvalitetan, masivni, ručno izrađeni krevet 2x2. I nismo pogriješili!

Dječja je sobica nastala pregrađivanjem kuhinje. Rušilo se tu i nešto zidova, postavili smo knauf između kuhinjskog dijela i sobice. Sada izgleda otprilike ovako. Ormar je izrađen po mjeri. Zasad smo zadržali klizna vrata koja su nekada pripadala kuhinji.

Jesenska crtica

Šušte mi koraci
ja zviždućem s njima
Jesen je žuta
pod mojim nogama.

Uvlače se sanje
u tajna konačišta
Jesen je bludna
pod mojim nogama.

Potpis mog daha
na tramvajskom staklu.
korake sam vani ostavila.
Ne reče ništa, sjednu kraj mene.
Crvena me obgrlila.

                              jesen '07.

Zagrebački vremeplov

U samo dva dana dva su me okidača vratila četrdeset godina unazad. Jedna me kava vratila u 1967. Sjedim tako i u nevjerici listam novogodišnje izdanje Paradoksa iz 1967. Guta me taj humor, usisavaju Golobovi stihovi, neka me centrifugalna sila šalje u vrijeme čiji okus poznajem, premda tamo nikad nisam bila. Sve u svemu, britki osvrti na politička zbivanja te strujanja u kulturi samo potvrđuju naziv toga novogodišnjeg izdanja: "...I opet smo uprskali!"

A jedna me haljina vratila u sam kraj sedamdesetih godina. To je haljina koju je moja draga prijateljica odjenula poslije ponoći na dan svog vjenčanja. I, naravno, baš mi pristaje! I tako sam se još jednom obogatila. :)

Ukupna ocjena ovotjednog ulova: Čista petica!

Lanie

Moja inspiracija ovih dana zove se Lanie Lain. Svako objašnjenje je nepotrebno.

 

Inspiracija

Inspiracija ili nadahnuće, zvuči poput vala ideja, poput vjetra u leđa, nečega energizirajučeg što nas ispunjava. E pa nije. Barem kod mene. To je obično breme koje je te često toliko ispunjava i preplavljuje, raste u tebi i rasteže te toliko da misliš da ćeš eksplodirati i znaš da moraš to izbaciti iz sebe. Dakle, više nešto poput povraćanja. Obično su dovoljni olovka i papir da sve to istresem iz sebe. S posljednjom točkom ozdravim. Potpuno. Preporodim se i sasvim sam mila i ljubazna osoba.

A postoje i druge vrste inspiracije. To su razni blogovi, časopisi i stranice za uređenje stana. Oni su obično lijekovi u stresnim situacijama. Naravno, ako mi je sve što je potrebno da ideju provedem u stvarnost nadohvat ruke. A ako nije, kao recimo sada, onda psujem ovu svibanjsku kišu koja se valjda nije dovoljno ispadala u travnju (koji je koliko je meni poznato prevrtljivi mjesec u kojemu kiša smije padati), i zbog koje nema Hrelića  koji zapravo već dugo uopće nije na Hreliću i ne mogu nabaviti najprekrasnije i najrazličitije ručkice starih vitrina i koječega. Razmišljam o porculanskima, plastičnim, staklenima...

Njima kanim napasti vrata hodnika i zakrčiti ga još malo potpuno nepotrebnim stvarima poput šesnaeste platnene vrećice koju ionako svaki put zaboravim ponijeti u trgovinu, kaputića za psa koji koristi ravno tri najhladnija dana u godini, pet povodaca, a već nas drugi put policija ganja jer pas gotovo nikada nije na povocu, ma naći će se još nešto. Naučila sam bitnu stvar - kad ti ponestane nepotrebnih stvari, zaviri u mamin ormar, sigurno ćeš pronaći nešto!

I love... my balcony!

O, sunce, zasjalo si!

I moj se dnevni boravak seli na balkon :)

A iz bakinog se srebrnog čajnika ove godine neće piti.

Prvi maj, prvo proljeće

Zašto mi za neke stvari treba dodatni poticaj? Ili dobar razlog? Voćna salata je jedna od tih stvari. Smiješno, zaš ne? Zraka sunca koju samo do sedam ujutro stignem uhvatiti na balkončiću dovoljan je poticaj za sve! I za pijanu voćnu salatu, i za poljsko cvijeće na stolu, i za kavu i kolače, i Marinu!

S proljećem je balkon tzv. salon za pušenje dobio novi smisao, kao, uostalom, još neki predmeti koji na njemu borave:

EKO IGRAČKE

Nekad smo prolazili Opatovinom i Dolcem i zaobilazili djecu koja su ganjala drvene guske na štapovima i šarene leptire srcolikih krila. Bio je to uobičajen prizor, a danas je gotovo zaboravljen. Gomilamo plastične igračke, čitamo deklaracije i pazimo na opasne boje i materijale. Naravno, tu smo bitku s marketingom izgubili (svi moraju imati Toma, ovakvu ili onakvu barbiku i sl.) i najbolje je priznati poraz i kupiti još veću kutiju za skladištenje istih. Drvenu, zašto ne? :)



Pošli smo od pretpostavke da je djetetu igračka zanimljiva sve dok nešto "može", pa smo tako osmislili asortiman zanimljivih mobilnih igračaka: skakavca koji hoda, vlakić, avion, kamion i dr., i pokazalo se da su te igračke našle svoje mjesto u igri naše djece i djece naših prijatelja. OK, ako ćemo posve iskreno, i naših odraslih prijatelja jer su one doista mala umjetnička djela, a zbog prirode drva, nijedna nije potpuno jednaka.



Zašto ne bismo svojoj djeci omogućili da kroz igru zavole prirodu i prirodne materijale, što će im jednog dana približiti življenje u skladu s prirodom?

Uskrs

Uskrs je šareno.

Uskrs je veselo.

Objesi me nježno

Danas volim vješalice, aufengere, ofingere i sve ono na što stavljate odjeću i ludo se nadate da će ostati takva lijepa izglačana do sljedeće prilike kad je odlučite odjenuti!

Evo nekih iz moje kolekcije. Jednostavno su me izazivale takve šarene da ih ovjekovječim:














A ovu prekrasnu vješalicu












pronašla sam na inspirativnom blogu http://dreamhousecammy.blogspot.com/

Poslužite se!

Danas vam predstavljam jedan dragi predmet, vrlo originalan poklon. Kao što vidite, riječ je o poslužavniku. Moja se prijateljica mudro dosjetila i u običan okvir za sliku uokvirila čipku, a zatim na dvije stranice okvira ugradila mjedene ručkice. Nije li zgodan?

Srebrne žličice su moj "ulov" s Hrelića. Pet komada, pet kuna. Pošteno, zar ne? Šesta, doduše, fali, ali dame se ne cjenkaju.

My vintage dresses

Što učiniti kada ormari postanu premali? Preselite neke haljine u mamin ormar, što drugo! U mom je životu bilo više od nekoliko "dobrih ulova", pa evo nekih od njih:


Vintage haljina iz 1950-ih, kupljena u nikad prežaljenom vintage shopu Šlic.




Koktel-haljina, također iz Šlica.













Ljetna haljinica s buvljaka.













Večernja haljina boje slonovače, koju je sašila moja prijateljica dizajnerica Marina Šikić.










Haljinica iz novootkrivenog second hand shopa u Velikoj Gorici!










A ovako to izgleda kada majka svoju strast prenese na dijete

My vintage soul

Neobičan hobi, pomislit ćete, skupljanje tuđih duša, skupljanje djelića tuđih priča. Doista, ni sama ne mogu objasniti tu ljubav i poštovanje s kojim nalazim mjesto u svom životnom prostoru predmetima koje je netko ostavio, odbacio ili dugo čuvao ne bi li ih poklonio nekome poput mene. To nisu novi predmeti koji čekaju svoju priču, čekaju da i sami počnu sudjelovati u raznim zapletima, raspletima, ili uvodima. Ah, uvode najviše volim! Ne, to nisu takvi predmeti. Dok ih držim u ruci, pričaju mi priču: neka je mlada žena bila napuštena dok je ova torbica poput narukvice krasila njezinu ruku, neka je domaćica početkom prošlog stoljeća s mnogo ljubavi i pažnje listala ovu kuharicu kako bi raskošnim jelima uveseljavala svoju obitelj, moja je prabaka ovim rukavicama prekrivala svoje snježnobijele ruke da ih sunce ne bi liznulo i ostavilo tamni trag…



Neki se boje second hand odjeće. Vjeruju da predmeti „pamte“, prenose energiju vremena kojemu su svjedočili. „Moja je tetka prelazila iz jednog nesretnog braka u drugi, što ako mi ovaj prsten donese nesreću u ljubavi?“ Pa, mislim da je za takve stvari potrebno nešto više od prstena. Druga žena, recimo… No dobro. Jedna moja prijateljica, također ljubiteljica vintage odjeće i predmeta dala je najbolji odgovor na to pitanje: „Pogledaj ovu raskošnu haljinu iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Pogledaj kako je očuvana. Nečija ju je brižljiva ruka umotala i zaštitila, možda pokazivala u posebnim prilikama, i svakako se prema njoj odnosila s posebnom pažnjom da bi današnji dan dočekala u ovakvom stanju. Pa što misliš, kakvu bi ti energiju mogla prenijeti takva haljina? Mnogo ljubavi, čini mi se.“