Svako toliko iznenadim se koliko ima inspirativnih malih stanova! Ponekad upadnem u zamku i dopustim da me uvuku u razgovor o kvadratima i kako ih ja definitivno imam premalo te kako bih trebala početi razmišljati o kupnji još kojega. Uvijek me uznemire takve dijagnoze. U svaki dio stana u kojem živimo ugrađen je dio nas i napustiti ovo mjesto u potrazi za tamonekim novim kvadratima čini se nezamislivo. Osim toga, više ne znam živjeti u većim prostorima. U svakom dijeliću praznog zida vidim toliko mogićnosti!!!
Živjeti u malom stanu je izazov! A živjeti u malom stanu i stvoriti dojam većeg prostora je umjetnost.
E, pa takvih umjetnika ima i među mojim prijateljima. Nedavno sam bila u gostima kod prijateljice s kojom dijelim strast prema uređivanju interijera. Njezin je stančić od četrdesetak kvadrata pravi odmor za moj duh. Svijetao i prozračan, neopterećen drangulijama i natruhama tuđih iskustava (suvenirima), vrlo je osoban i svaki je predmet s razlogom na svome mjestu. To je stan koji priča priču.
A priča ide ovako:
Na početku bijaše hodnik. Hodnik je bio svijetao i prozračan, a krasila ga je jedna romantična vješalica koju je uveseljavala platnena torba na točkice.
Dah Orijenta u pomičnim stijenama. Staklena klizna vrata dopuštaju suncu da iz spavaće sobe osvjetljava i dnevnu sobu. Izvrsno rješenje!
Pa neka netko još kaže da u 40-ak kvadrata ne stane i samostalna skulptura!
Talent i mašta mogu svašta!
Nema komentara:
Objavi komentar