Inspiracija ili nadahnuće, zvuči poput vala ideja, poput vjetra u leđa, nečega energizirajučeg što nas ispunjava. E pa nije. Barem kod mene. To je obično breme koje je te često toliko ispunjava i preplavljuje, raste u tebi i rasteže te toliko da misliš da ćeš eksplodirati i znaš da moraš to izbaciti iz sebe. Dakle, više nešto poput povraćanja. Obično su dovoljni olovka i papir da sve to istresem iz sebe. S posljednjom točkom ozdravim. Potpuno. Preporodim se i sasvim sam mila i ljubazna osoba.
A postoje i druge vrste inspiracije. To su razni blogovi, časopisi i stranice za uređenje stana. Oni su obično lijekovi u stresnim situacijama. Naravno, ako mi je sve što je potrebno da ideju provedem u stvarnost nadohvat ruke. A ako nije, kao recimo sada, onda psujem ovu svibanjsku kišu koja se valjda nije dovoljno ispadala u travnju (koji je koliko je meni poznato prevrtljivi mjesec u kojemu kiša smije padati), i zbog koje nema Hrelića koji zapravo već dugo uopće nije na Hreliću i ne mogu nabaviti najprekrasnije i najrazličitije ručkice starih vitrina i koječega. Razmišljam o porculanskima, plastičnim, staklenima...
Njima kanim napasti vrata hodnika i zakrčiti ga još malo potpuno nepotrebnim stvarima poput šesnaeste platnene vrećice koju ionako svaki put zaboravim ponijeti u trgovinu, kaputića za psa koji koristi ravno tri najhladnija dana u godini, pet povodaca, a već nas drugi put policija ganja jer pas gotovo nikada nije na povocu, ma naći će se još nešto. Naučila sam bitnu stvar - kad ti ponestane nepotrebnih stvari, zaviri u mamin ormar, sigurno ćeš pronaći nešto!

Nema komentara:
Objavi komentar