Traži, traži, pa ćeš naći

Dobre vijesti za Retromamiju! I dobre vijesti za moj ormar! Odnedavno u Malogoričkoj 24 u Velikoj Gorici postoji umjetnički atelijer i second hand shop HOKUS POKUS čijim bespućima rado lutam. Iza malih vrata second hand shopa krije se soba za kaos u kojoj vlasnica i dizajnerica, a ujedno i krojačica (što da vam kažem - one man band) Tihana Trglačnik kreira prekrasne odjevne predmete ili se da nagovoriti i prihvaća moje često šašave izazove i šije sve što mi srce zaželi. Uz malu naknadu, učinila bi isto i za vas. ;) Dakle, evo mog nedavnog ulova iz Hokus Pokusa.

Divan kombinezon iz prošlog stoljeća :D  
TIHANA: Stil ranih osamdesetih, naglašena ramena i struk.  Osamdesetih je bila naglašena sportska elegancija s kombinezonima i raznim dodacima - široki remeni i zlatni lanci oko vrata, danas vrlo često primjećujemo da se to ponovno nosi. Zapravo, stiling je vremeplov s varijantom na temu.

Bijela košulja s mariner kravatom i modre retro hlače visokog struka.

Small space big style

Bili smo u gostima!

Svako toliko iznenadim se koliko ima inspirativnih malih stanova! Ponekad upadnem u zamku i dopustim da me uvuku u razgovor o kvadratima i kako ih ja definitivno imam premalo te kako bih trebala početi razmišljati o kupnji još kojega. Uvijek me uznemire takve dijagnoze. U svaki dio stana u kojem živimo ugrađen je dio nas i napustiti ovo mjesto u potrazi za tamonekim novim kvadratima čini se nezamislivo. Osim toga, više ne znam živjeti u većim prostorima. U svakom dijeliću praznog zida vidim toliko mogićnosti!!!
Živjeti u malom stanu je izazov! A živjeti u malom stanu i stvoriti dojam većeg prostora je umjetnost.

E, pa takvih umjetnika ima i među mojim prijateljima. Nedavno sam bila u gostima kod prijateljice s kojom dijelim strast prema uređivanju interijera. Njezin je stančić od četrdesetak kvadrata pravi odmor za moj duh. Svijetao i prozračan, neopterećen drangulijama i natruhama tuđih iskustava (suvenirima), vrlo je osoban i svaki je predmet s razlogom na svome mjestu. To je stan koji priča priču.

A priča ide ovako:

Na početku bijaše hodnik. Hodnik je bio svijetao i prozračan, a krasila ga je jedna romantična vješalica koju je uveseljavala platnena torba na točkice.

Dah Orijenta u pomičnim stijenama. Staklena klizna vrata dopuštaju suncu da iz spavaće sobe osvjetljava i dnevnu sobu. Izvrsno rješenje!

Dnevna soba okupana je prirodnim svjetlom! Zidom iznad kauča dominira duhoviti i znakovit "portret" deve!

Još jedan zabavni detalj koji krasi hodnik - drveni Kokonj! Naime, ko konj, a nije. Meni je prije deva, ali autor kipar zaklinje se u to da skulptura predstavlja konja. Pa smo ga isprobali!

Pa neka netko još kaže da u 40-ak kvadrata ne stane i samostalna skulptura!

Talent i mašta mogu svašta!

Mala soba tri sa tri, a što u nju staviti

Žao mi je što se u Hrvatskoj još nitko nije dosjetio napraviti emisiju poput Small space big style. Američka je emisija izvrsna, osim što Amerikanci nemaju pojma što znači "Small space".  U Hrvatskoj trosobni stan nije "small space". Kod nas je 22 kvadrata, 27 kvadrata, 38 kvadrata "small space". U 27 kvadrata sam živjela. Sa psom. Uredila sam ga u vrlo funkcionalan prostor. Sada kao tročlana obitelj sa psom živimo u 38 kvadrata i uspjeli smo nagurati i pijanino. Što je zapravo "manjak prostora"? Ja ne znam za to. Postoji samo funkcionalno i nefunkcionalno uređen prostor. OK, OK, osim što kanim unajmiti neki ormar u tuđem stanu za svoje haljine, ali to nije stvar stvarne potrebe već (sigurna sam) dijagnoze.

Dakle, dok se netko ne dosjeti takvoj emisiji u kojoj bih se hvalila svojim nadnaravnim sposobnostima guranja slona u šalicu kave, podijelit ću fotkice ovdje s vama:

Stančić od 38 kvadrata ne ostavlja mnogo prostora za spavaću sobu, dnevnu, blagovaonicu, a o radnoj da i ne govorimo. Zato smo se mi odlučili za "sve u jedan" rješenje. Stan smo kupili prije tri godine u prilično lošem stanju, odnosno vrlo loše održavan (trebali smo ga nekoliko puta ličiti da bismo se riješili žutih tragova po zidovima, zidovi su izgledali kao da je stan nekada gorio). Što se mene tiče, renoviranje nikada ne prestaje. Evo dokuda smo stigli.

1) Dnevno-radno-spavaća blagovaonica:

Ovo su naši stolci bubuške - odnosno dva ulaze pod jedan, najveći. Tako štedimo na prostoru - u jednom momentu imamo dva stolca, a u drugome šest. To je dizajn i ruku djelo mog beskrajno maštovitog i spretnog svekra.

Da ne bi bilo zabune čemu služi, na klavirskom sam bijelom stolcu naslikala i crne tipke. Stolac je bio smeđi, star i nikakav, sada je dvostruko veselje sjesti za klavir:

Kamo s knjigama? Uvis!

Kako nemamo posebnu spavaću sobu, spavaonica je uvučena i tako vizualno odijeljena od ostatka sobe. Tu bi doduše stao jedan kauč na razvlačenje i stoli za kavu, ali mi smo se odlučili za kvalitetan, masivni, ručno izrađeni krevet 2x2. I nismo pogriješili!

Dječja je sobica nastala pregrađivanjem kuhinje. Rušilo se tu i nešto zidova, postavili smo knauf između kuhinjskog dijela i sobice. Sada izgleda otprilike ovako. Ormar je izrađen po mjeri. Zasad smo zadržali klizna vrata koja su nekada pripadala kuhinji.

Jesenska crtica

Šušte mi koraci
ja zviždućem s njima
Jesen je žuta
pod mojim nogama.

Uvlače se sanje
u tajna konačišta
Jesen je bludna
pod mojim nogama.

Potpis mog daha
na tramvajskom staklu.
korake sam vani ostavila.
Ne reče ništa, sjednu kraj mene.
Crvena me obgrlila.

                              jesen '07.

Zagrebački vremeplov

U samo dva dana dva su me okidača vratila četrdeset godina unazad. Jedna me kava vratila u 1967. Sjedim tako i u nevjerici listam novogodišnje izdanje Paradoksa iz 1967. Guta me taj humor, usisavaju Golobovi stihovi, neka me centrifugalna sila šalje u vrijeme čiji okus poznajem, premda tamo nikad nisam bila. Sve u svemu, britki osvrti na politička zbivanja te strujanja u kulturi samo potvrđuju naziv toga novogodišnjeg izdanja: "...I opet smo uprskali!"

A jedna me haljina vratila u sam kraj sedamdesetih godina. To je haljina koju je moja draga prijateljica odjenula poslije ponoći na dan svog vjenčanja. I, naravno, baš mi pristaje! I tako sam se još jednom obogatila. :)

Ukupna ocjena ovotjednog ulova: Čista petica!

Lanie

Moja inspiracija ovih dana zove se Lanie Lain. Svako objašnjenje je nepotrebno.

 

Inspiracija

Inspiracija ili nadahnuće, zvuči poput vala ideja, poput vjetra u leđa, nečega energizirajučeg što nas ispunjava. E pa nije. Barem kod mene. To je obično breme koje je te često toliko ispunjava i preplavljuje, raste u tebi i rasteže te toliko da misliš da ćeš eksplodirati i znaš da moraš to izbaciti iz sebe. Dakle, više nešto poput povraćanja. Obično su dovoljni olovka i papir da sve to istresem iz sebe. S posljednjom točkom ozdravim. Potpuno. Preporodim se i sasvim sam mila i ljubazna osoba.

A postoje i druge vrste inspiracije. To su razni blogovi, časopisi i stranice za uređenje stana. Oni su obično lijekovi u stresnim situacijama. Naravno, ako mi je sve što je potrebno da ideju provedem u stvarnost nadohvat ruke. A ako nije, kao recimo sada, onda psujem ovu svibanjsku kišu koja se valjda nije dovoljno ispadala u travnju (koji je koliko je meni poznato prevrtljivi mjesec u kojemu kiša smije padati), i zbog koje nema Hrelića  koji zapravo već dugo uopće nije na Hreliću i ne mogu nabaviti najprekrasnije i najrazličitije ručkice starih vitrina i koječega. Razmišljam o porculanskima, plastičnim, staklenima...

Njima kanim napasti vrata hodnika i zakrčiti ga još malo potpuno nepotrebnim stvarima poput šesnaeste platnene vrećice koju ionako svaki put zaboravim ponijeti u trgovinu, kaputića za psa koji koristi ravno tri najhladnija dana u godini, pet povodaca, a već nas drugi put policija ganja jer pas gotovo nikada nije na povocu, ma naći će se još nešto. Naučila sam bitnu stvar - kad ti ponestane nepotrebnih stvari, zaviri u mamin ormar, sigurno ćeš pronaći nešto!