
Neobičan hobi, pomislit ćete, skupljanje tuđih duša, skupljanje djelića tuđih priča. Doista, ni sama ne mogu objasniti tu ljubav i poštovanje s kojim nalazim mjesto u svom životnom prostoru predmetima koje je netko ostavio, odbacio ili dugo čuvao ne bi li ih poklonio nekome poput mene. To nisu novi predmeti koji čekaju svoju priču, čekaju da i sami počnu sudjelovati u raznim zapletima, raspletima, ili uvodima. Ah, uvode najviše volim! Ne, to nisu takvi predmeti. Dok ih držim u ruci, pričaju mi priču: neka je mlada žena bila napuštena dok je ova torbica poput narukvice krasila njezinu ruku, neka je domaćica početkom prošlog stoljeća s mnogo ljubavi i pažnje listala ovu kuharicu kako bi raskošnim jelima uveseljavala svoju obitelj, moja je prabaka ovim rukavicama prekrivala svoje snježnobijele ruke da ih sunce ne bi liznulo i ostavilo tamni trag…
Neki se boje second hand odjeće. Vjeruju da predmeti „pamte“, prenose energiju vremena kojemu su svjedočili. „Moja je tetka prelazila iz jednog nesretnog braka u drugi, što ako mi ovaj prsten donese nesreću u ljubavi?“ Pa, mislim da je za takve stvari potrebno nešto više od prstena. Druga žena, recimo… No dobro. Jedna moja prijateljica, također ljubiteljica vintage odjeće i predmeta dala je najbolji odgovor na to pitanje: „Pogledaj ovu raskošnu haljinu iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Pogledaj kako je očuvana. Nečija ju je brižljiva ruka umotala i zaštitila, možda pokazivala u posebnim prilikama, i svakako se prema njoj odnosila s posebnom pažnjom da bi današnji dan dočekala u ovakvom stanju. Pa što misliš, kakvu bi ti energiju mogla prenijeti takva haljina? Mnogo ljubavi, čini mi se.“